leizmi

28.03.2006., utorak

šesnaesti post

Svi su se postovi izgubili pa pomiješali. Pokušala sam ih vratiti prema uputama frenda blogera, a onda su se zbrćkali. Sad sam ih probala presložiti u pravi redosljed i totalno izgubila živce. Evo, zbog ovakvih situacija ljudi ne vjeruju u tehnologiju i one priče o boljitku koji nam ona nosi. Ni ja ne vjerujem.
Da sam sve ovo pisala rukom na kakvom finom papiru, ne bih se uopće iznervirala. Još bih se i relaksirala jer bi me povuklo da nešto naslikam itd.
Al, dobro. Evo, već dok ovo pišem, izbacujem iz sebe dio nervoze i puno mi je bolje. Dakle, tehnologija ipak vodi boljitku.
Imam naporan novi posao pa nemam potrebu kupovati vrijeme na blogu. Gotovo da mi fale oni dnevni "prazni hodovi". Ok, nije baš da mi jako fale - ja sam ipak radoholičar i "apsolutno uživam u svom mnogosatnom radnom vremenu". Kako je ono išla ona poznata autosugestivna mantra... "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem"?
Borim se ko pravi Slavko Štimac i, naravno, "apsolutno uživam u svom mnogosatnom radnom vremenu"...

- 18:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petnaesti post

Deset dana da bih riječ rekla il napisala! Al vidim, nikome nisam nedostajala. Da bi tko što komentirao kako me nema! Il da bi tkogod suzu za mnom pustio! Ništa!
Moj je ego nenahranjen, gladan vapi za - nedostajati nekome!
U ovih deset dana malo me mljeo novi posao pa nisam stigla biti u dokolici. Al nakon prvog radnog tjedna, malo sam se opustila i prionula na dokoličarenje. Nisam još sigurna hoće li tako biti stalno ili je ovo dokolica pred zatrpavanje poslom, al dok traje - dobro je.
Dokolica je zapravo dosadna dok traje, al kad je nema, još je gore. Zato dokolicu treba poštovati, lijepo je prihvatiti i ugostiti. Kad odlazi, ispratiti je sa smiješkom i budno čekati kad će opet stići. Treba uživati u njenom društvu i nikada ne raditi nešto drugo kad je ona prisutna.

Evo, na primjer, mene ona sada napušta, al ja se veselim njezinom ponovnom dolasku.

- 18:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.03.2006., ponedjeljak

trinaesti post

Zgotovljujem stare poslove i mentalno se vec prebacujem na novi. Stresno je mijenjati posao. Navodno u "zapadnoj Europi" ljudi najnormalnije svakih, cirka, 5 godina mijenjaju posao. Ja sam duhom čisti "istok". Samo da mi se utaboriti! Al karma mi je takva da se baš ne utaborujem. Više sam kao "zeko hop, zeko hop". Nema veze, preživjet ću. Možda i ostati normalna. Možda i biti uspješna. Možda sam ja već zapravo ušla u "zapadnu Europu". Sve imam što tamo imaju. Muža, mačku, posao, stan i auto. Natalitet je i tamo nizak pa to što još nemam dijete i nije za "zapadnu Europu" neki bed. Sad se samo trebam ufurati u želju da svi moji prijatelji uđu u "zapadnu Europu". Onda ih na to nagovoriti. A onda ne znam što ćemo. Sljedeći cilj bi nam mogao biti da iz nje izađemo.
Ne mogu vjerovati da je već počeo ožujak. Ovdje, u "zapadnoj Europi", vrijeme puno brže prolazi. Evo, sutra očekujemo proljeće, preksutra ljeto, a za trinaest dana ćemo biti u mirovini. Super je, dođite svi.
Ovo blago ludilo koje me obuzima je dio moje podvostručene europske osobnosti. Al nije strašno. To ovdje svi imaju. Tako da je u "zapadnoj Europi" ustvari duplo više ljudi nego što vam se čini.
A meni, naravno, samo da je ljudi!

- 17:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četrnaesti post

Gladna čekam da dođe vrijeme jelu. Večeras jedemo vani. U restoranu. I to prije koncerta na koji idemo kasnije, poslije jela. Poslije koncerta idemo s prijateljima na piće. Tako se petkom živi kod nas u Europi.
Prehladila sam se i slinim. Al super mi je natakati se hektolitrima čaja od mente jer ga volim. Dodam i malo majčine dušice. Špricam si propolis sprej u grlo. Cuclam strepsils. Danas sam kupila i sljezov čaj. Cijedim limune, sutra ću ih kupiti još. Mažem si po vratu specijalnu mentol mast za bolju prohodnost dišnih puteva. Kupit ću i naranče, a naribat ću si i malo đumbira - navodno je pun vitamina C. Teglica meda mi je prazna, al sutra ću nabaviti i još meda. Kontroliram svoju novostečenu prehladu. Tako činimo mi, obrazovani europski ljudi. Kad u sebe unesem sve navedeno, posve mirno zaspem.

Sad mi već jako krulji u želucu što je znak da je vrijeme jelu. Nisam danas još ništa jela. Za 10-ak min. krećemo u restoran. Ok, vjerojatnije u neku konobu. Dobro, možda u pivnicu. Najvjerojatnije u piceriju.
Imamo za dvije pice i još malo. Koncert je for free. Na pivu ćemo poslije u Big rock mamu. Doma me čeka grozomorna noć sa suhim kašljem od kojeg mi se riga. Nema izlječenja dok se ne preznojim ko svinja ispod 3 debela poplona. Ujutro ću se istuširati.

- 17:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

dvanaesti post

Veli Robin da mi je muž batman. Kao prvo, Robin bi trebao čuvati batmanovu tajnu "dabl lajfa", a kao drugo, batmanovu ženu se ne naziva glupačom. Da sam visoka ko Kim Basinger, sad bih Robina tako odalamila da bi od zujanja u glavi mislio da je Jeff Goldblum u trenutku preobražaja, a ne Robin. I kao treće, nikada se romantična istina ne priopćuje tako surovo. Divno bi bilo da je moj muškarac borac za prava potlačenih, hrabri, neustrašivi sjekač glava zlim i naopakim stvorovima... Kao četvrto, hvala Robinu na tako divnom zamišljaju.
Toliko o šišmišima i batmanu.

Vikend sam provela u "ko fol metropoli". Sluzavo vrijeme, dosadni seminar, skupe krpice...
Bolje je na Kvarneru.

betmen je impersonacija savršenog kapitalizma. on je multivlasnik, superinvestor, politajkun i überdirektor, a s druge strane oblači gumenu pidžamu da bi spašavao lijenu sirotinju. tvoj muž je isto takav. a iza svakog uspješnog muškarca stoji sjena. ako je sunce ispred njega, naravno. (poisonous darts 28.02.2006. 09:45)

- 17:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

jedanaesti post

Suma sumarum - 4 šišmiša.
O prvom sam pisala, u međuvremenu su se pojavila još tri. Dva u istom danu, a jedan jučer dok sam se češljala u kupaonici. Vrisnula sam ko pravo žensko, a moj je muškarac dotrčao iz sobe i spasio me nemani.
Razmišljam - što bi sotonisti ili njima slični dali da žive u našem stanu!
Ovako, moj hrabri muškarac-katolik i ja-agnostik s naginjanjem ka budizmu, prilično smo zbunjeni.
On kaže da šišmiši ulaze kroz prozor kad luftamo stan, a ja nekako ne vjerujem sasvim u tu teoriju. Zapravo, ne želim vjerovati da ulaze kroz prozor jer se ježim od pomisli na ljeto u tom kontekstu. Već nas vidim - kolovoz, otvaramo prozor da nas rashladi blagi noćni povjetarac, a umjesto povjetarca, rashlađuje nas lepet krila cijelog jata malih sivih šiškića koji su jedva dočekali da ih pustimo u stan... Ne, sigurno ne ulaze kroz prozor! Ali kuda onda ulaze? Rupa u knaufu nema, ventilacija je preuska da bi se mogli provući... Ne kužim.
Sva sreća da su sisavci. Na sisavce sam slaba. Slabija nego na ptice ili kukce. Ili gmazove.
Olica nas mrzi jer smo joj već četiri moguća plijena oteli. Ona bi ih najrađe malo mrcvarila, igrala se s njima, kao, gle, napokon igračka koja se mrda! Al nas dvoje svaki puta krenemo u spasilačku akciju i otmemo joj "igračkicu" kako bi leteći sisavčić preživio. Izbacimo ga kroz prozor i on se vine u mrak, u zrak...
Ne mogu reći da nije zabavno, al mogu reći i da je malo zamorno.

# - 10:22 - Komentari (3) - Isprintaj - # ono što vama treba je batler po imenu alfred i gradski dužnosnik ili neki zadrti hadezeovac koji upadne u kiselinu pa se vrati kao utjelovljenje zla. to bi dalo potpuni smisao vašoj netopirskoj pečini. (predsjednica mongolije 21.02.2006. 11:04)
# "...muškarac-katolik i ja-agnostik s naginjanjem ka budizmu, prilično smo zbunjeni..." Vi zbunjeni?! A tek ja sad?! *?!?!?* (j*** lud zbunjenog 21.02.2006. 13:35)
# glupačo, muž ti je betmen, a ti nikako da to skužiš. Šta misliš ko ti gura karijeru? Šta misliš da zaista postoje nogometna druženja i badminton. Ako ti muž stalno radi do kasno, a di su pare?? Muž ti ima dabl lajf. On je naš idol i borac za naše stvari. Živio on naš. (Robin 27.02.2006. 13:19)

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>