|
Obišli smo groblja. Danas su svi obišli groblja pa smo i mi. Činilo mi se, do danas, da sam pravi starosjedioc u svom gradu. Ali dok smo hodali od mojih bake i dede do njegovih bake i dide, na svim su velebnim, starim, kamenim grobnicama, sagrađenim tko zna kada, bila ispisana talijanska ili talijanizirana prezimena... I onda sam odjednom skužila: moji su baka i deda u niši, njegovi su baka i dida u niši, stopljeni su sa bezbroj drugih, međusobno slični imenima i prezimenima, ukrasima i bojama cvijeća, oblikom slova i slika na bijelim pločama kojima se zatvaraju niše..., a u tim velikim zdanjima, pored kojih smo hodali na putu između naše dvije obitelji, ležali su zapravo pravi starosjedioci. I tako smo u tih nekoliko minuta, od prvog niza niša ispod zaobilaznice do posljednjeg niza u smjeru crkve, postali došljaci. Pravi pravcati došljaci. I još mi se nešto razbistrilo: svi koji su danas onuda hodali su došljaci. Jer na ni jednoj grobnici starosjedioca nije bilo svijeća ni cvijeća, znači da nema ni potomaka. Na drugom groblju je sve bilo drugačije. Jer to je novo groblje. Tamo nema starosjedioca. Tamo su svi došljaci. Ali tamo me strašno jako ošinulo razmišljanje o teškoj godini koje se pretočilo u neizrečeno pitanje: gdje će mene sahraniti? Do trećeg groblja vozili smo se dovoljno dugo da pojedem tuna-sendvič i pošaljem dva SMS-a. Na tom trećem groblju imamo stvarne starosjedioce i imamo čak 5 različitih lokacija na kojima moramo upaliti svijeće. Ali to groblje nije u mojem gradu. Taman u podne, kad smo stigli, započela je misa na samom groblju. Najedamput se skupio zbor koji izgleda kao "nek se priključi tko god voli nešto zapjevati". I čim su krenuli sa "ooo aaa ooo...", moja se baka ukipila, jer valjda ne možeš šetati među grobovima dok traje misa. Ja sam rekla: "Ajmo, daj! Još dvije svijeće...", a ona mi je ispod glasa, ali odrešito, rekla: "Muči!" Super mi je bilo što se svećenik spustio usred groblja, među cijelu tu masu sa cvijećem i svijećama, ali na vrhu stepenica, pored crkve, stajala su dva velika zvučnika tako da su se svi ukipljeni posjetitelji, kad je započela misa, pitali gdje li je. Čuju ga kao da je pred crkvom, ali ne vide ga... Baš je izveo pravu magiju! I to baš na Sve Svete. Čarolija u selu. Meni zapravo nisu jasni ti masovni pohodi. I nevjerojatno mi je da još uvijek, nakon svih tih stoljeća i tisućljeća, ne znamo gdje su sada zapravo svi oni koje smo danas obilazili. Nemoguće je da su samo ispod svog tog cvijeća... Još su negdje. Ali gdje? |
|
Meni je muka od svega toga. Gledam Kontraplan. I Otvoreno. I Latinicu. I stalno gledam vijesti. |
|
Čekamo da prestane padati kiša pa da vidimo hoćemo li u gljive. Pada već dugo, cijelu noć i cijelo jutro. Lino se hvali sa svojim izumima: svirko, srećo... Za kiflojeda je priznao da je Medin. Ja uopće nemam izuma, bar ne javnih, takvih koji su općeprihvaćeni. Ili imam? Imam li? Ajde, b123, ti ćeš znati imam li! |
|
Dobili smo iz Pariza dvije soljenke. Ustvari, soljenku i paprenku. Imaju magnet pa su magnetirane na frižider. Izgledaju kao dva zeca, a soli se i papri tako da zecu stišćeš uši. To onda pokreće čudesni mehanizam na dnu soljenke koji melje ili usitnjava krupna zrna soli ili papra. Tko ovo ne može vizualizirati, uopće nije svjetski čovjek. Bosiljak mi sasvim dobro napreduje, origano nešto slabije. Ružmarin ću morati presaditi, a u peršinu su mi se pojavile neke mušice. Veseli me listanje stelle natale koja je mirovala od Božića, a posebno me veseli što je kadulja pustila puno novih mladica. Uskoro će stići ljeto. Mislim, toplo vrijeme, vikendi na plaži, vino i tikvice na roštilju. To zbiljski jedva čekam. Tko čeka - dočeka. Kupila sam si novi kupaći superpovoljno u supermarketu. I to sam slučajno naišla na njega dok sam nosila karabatke na kasu. Baš sam imala sreće. Prezentirala sam ga prije dva tjedna u Staroj Baški, sat i pol nakon što sam ga kupila. Svi su se složili da je baš izvrstan obzirom na cijenu. Počela sam opet previše pušiti. To je vrlo glupo od mene. Inače nisam takva. Inače sam u puno stvari razumna osoba. Ali što se tiče tog pušenja, tu sam baš žaba. Malo sam neispavana. Cijeli tjedan radim od 8 do 20. Sad idem spavati. Sutra opet radim. Ali ne od 8 do 20. Završit ću valjda do 13. Onda ću ići spavati. |
|
Baš se pitam koliko brojčano stresova ili šokova prosječan čovjek može proživjeti u godini dana, a da ostane normalan? Jer, navodno, sve je stres. Od rođenja, vjenčanja, preko posla, godišnjeg odmora, bolesti do smrti. A od svega se toga sastoji život. Tom logikom, cijeli život je jedan veliki stres. Pa ja ne mogu tako živjeti. Ništa mi više o životu nije jasno. |
|
Krekeri su mi bolji od čokolade. Oduvijek. Sad u zadnje vrijeme su mi bolji od svega oni keksi od žitarica, ne znam kako se zovu, nisam nikad ni pročitala, prepoznajem ih po pakiranju. Duguljasto, valjkasto upakirani u blago šuškavi papir, složeni jedan na drugi. Papir je nekako svjetlo žuti i stoje na doljnjoj polici odjela zdrave hrane u marketu. I kad malo bolje razmislim, to mi je obrazac prepoznavanja stvari. Boja, oblik, okus (ili miris - ovisno o čemu se radi). A riječi ne bih zapamtila - nikako! Skoro ni jednom proizvodu koji koristim ne znam ime. Ponekad mi je tako i s ljudima. Teško im zapamtim imena, a znam dobro kako ih doživljavam i instinktivno osjetim kakva prema njima moram biti. Ne bi to bilo ništa tako neobično, jer vjerojatno tako funkcionira bezbroj ljudi, da mi s druge strane riječi nisu oruđe, oružje i nešto s čime stalno baratam. I da nisam oduvijek mislila da je moj smisao za riječi i prepoznavanje svega putem riječi - izuzetna vrlina koju imam. Da se nisam cijelo vrijeme busala u prsa riječima. Jer stvarno, skroz iskreno mislim da su riječi strašno važne. U svakom smislu. E, sad, ili sam stvarno drugačija od slike sebe u koju sam vjerovala ili riječi nisu dobro istaknute na svemu onome što bih trebala znati imenovati pa mi izmiču pred svim ostalim. Skužit ću u čemu je bug. Oni krekeri koje sam oduvijek više voljela od čokolade su "Vic" krekeri. |
|
Svi su se postovi izgubili pa pomiješali. Pokušala sam ih vratiti prema uputama frenda blogera, a onda su se zbrćkali. Sad sam ih probala presložiti u pravi redosljed i totalno izgubila živce. Evo, zbog ovakvih situacija ljudi ne vjeruju u tehnologiju i one priče o boljitku koji nam ona nosi. Ni ja ne vjerujem. Da sam sve ovo pisala rukom na kakvom finom papiru, ne bih se uopće iznervirala. Još bih se i relaksirala jer bi me povuklo da nešto naslikam itd. Al, dobro. Evo, već dok ovo pišem, izbacujem iz sebe dio nervoze i puno mi je bolje. Dakle, tehnologija ipak vodi boljitku. Imam naporan novi posao pa nemam potrebu kupovati vrijeme na blogu. Gotovo da mi fale oni dnevni "prazni hodovi". Ok, nije baš da mi jako fale - ja sam ipak radoholičar i "apsolutno uživam u svom mnogosatnom radnom vremenu". Kako je ono išla ona poznata autosugestivna mantra... "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem"? Borim se ko pravi Slavko Štimac i, naravno, "apsolutno uživam u svom mnogosatnom radnom vremenu"... |
|
Deset dana da bih riječ rekla il napisala! Al vidim, nikome nisam nedostajala. Da bi tko što komentirao kako me nema! Il da bi tkogod suzu za mnom pustio! Ništa! Moj je ego nenahranjen, gladan vapi za - nedostajati nekome! U ovih deset dana malo me mljeo novi posao pa nisam stigla biti u dokolici. Al nakon prvog radnog tjedna, malo sam se opustila i prionula na dokoličarenje. Nisam još sigurna hoće li tako biti stalno ili je ovo dokolica pred zatrpavanje poslom, al dok traje - dobro je. Dokolica je zapravo dosadna dok traje, al kad je nema, još je gore. Zato dokolicu treba poštovati, lijepo je prihvatiti i ugostiti. Kad odlazi, ispratiti je sa smiješkom i budno čekati kad će opet stići. Treba uživati u njenom društvu i nikada ne raditi nešto drugo kad je ona prisutna. Evo, na primjer, mene ona sada napušta, al ja se veselim njezinom ponovnom dolasku. |
|
Zgotovljujem stare poslove i mentalno se vec prebacujem na novi. Stresno je mijenjati posao. Navodno u "zapadnoj Europi" ljudi najnormalnije svakih, cirka, 5 godina mijenjaju posao. Ja sam duhom čisti "istok". Samo da mi se utaboriti! Al karma mi je takva da se baš ne utaborujem. Više sam kao "zeko hop, zeko hop". Nema veze, preživjet ću. Možda i ostati normalna. Možda i biti uspješna. Možda sam ja već zapravo ušla u "zapadnu Europu". Sve imam što tamo imaju. Muža, mačku, posao, stan i auto. Natalitet je i tamo nizak pa to što još nemam dijete i nije za "zapadnu Europu" neki bed. Sad se samo trebam ufurati u želju da svi moji prijatelji uđu u "zapadnu Europu". Onda ih na to nagovoriti. A onda ne znam što ćemo. Sljedeći cilj bi nam mogao biti da iz nje izađemo. Ne mogu vjerovati da je već počeo ožujak. Ovdje, u "zapadnoj Europi", vrijeme puno brže prolazi. Evo, sutra očekujemo proljeće, preksutra ljeto, a za trinaest dana ćemo biti u mirovini. Super je, dođite svi. Ovo blago ludilo koje me obuzima je dio moje podvostručene europske osobnosti. Al nije strašno. To ovdje svi imaju. Tako da je u "zapadnoj Europi" ustvari duplo više ljudi nego što vam se čini. A meni, naravno, samo da je ljudi! |
|
Gladna čekam da dođe vrijeme jelu. Večeras jedemo vani. U restoranu. I to prije koncerta na koji idemo kasnije, poslije jela. Poslije koncerta idemo s prijateljima na piće. Tako se petkom živi kod nas u Europi. Prehladila sam se i slinim. Al super mi je natakati se hektolitrima čaja od mente jer ga volim. Dodam i malo majčine dušice. Špricam si propolis sprej u grlo. Cuclam strepsils. Danas sam kupila i sljezov čaj. Cijedim limune, sutra ću ih kupiti još. Mažem si po vratu specijalnu mentol mast za bolju prohodnost dišnih puteva. Kupit ću i naranče, a naribat ću si i malo đumbira - navodno je pun vitamina C. Teglica meda mi je prazna, al sutra ću nabaviti i još meda. Kontroliram svoju novostečenu prehladu. Tako činimo mi, obrazovani europski ljudi. Kad u sebe unesem sve navedeno, posve mirno zaspem. Sad mi već jako krulji u želucu što je znak da je vrijeme jelu. Nisam danas još ništa jela. Za 10-ak min. krećemo u restoran. Ok, vjerojatnije u neku konobu. Dobro, možda u pivnicu. Najvjerojatnije u piceriju. Imamo za dvije pice i još malo. Koncert je for free. Na pivu ćemo poslije u Big rock mamu. Doma me čeka grozomorna noć sa suhim kašljem od kojeg mi se riga. Nema izlječenja dok se ne preznojim ko svinja ispod 3 debela poplona. Ujutro ću se istuširati. |
| < | studeni, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv